Subota, 19.6.2025.

Danas je bilo divno na terenu. Čim smo se s djecom spustili na stazu uz jezero Jarun ususret su nam prilazili mladić i djevojka. Pomislila sam kako bi im mogli pristupiti i donijeti poruku evanđelja, što smo i učinili. Odmah pri prvom pitanju da li su ikada od ikoga čuli da ih Isus voli i da ima predivan plan za njihov život, odgovorili su da upravo o tim temama i razgovaraju. 

Mladić je bio u ozbiljnijem stanju, nakon psihoze i hospitalizacije kojima je uzrok ovisnost o drogama, skidao se sa lijekova i prolazio vrlo zahtjevnu borbu za oslobođenje. “U početku je bilo zabavno i lako, sve ti je lijepo” rekao je i nastavio, “no, sada kada više nema droge, vrlo je teško suočiti se sa težinom života i okolnostima.” 

Djevojka koja je bila sa njim je njegova sestra koja mu pomaže prevaliti put i kaže da danima hoda u crkvu, na mise, moli i vapi za pomoć. I sama je u teškom razdoblju, nakon razvoda i treba joj poguranac u životu. Predivno je bilo vidjeti ovo dvoje odraslih, brata i sestru koji su tu jedan za drugoga. Toliko su si blizu da mole jedan za drugoga. Toliko nam je drago bilo što smo ih sreli, što ih je Otac susreo, što je čuo njihove molitve i uslišio ih. Hvala Isusu!

Svjedočila sam im o vlastitom putu do Krista, vremenima kada ni ja nisam imala temelj ili oslonac za koji ću se moći čvrsto uhvatiti kada “život pokuca na vrata”. Sjetila sam se ogromne slabosti duše i velikog neznanja, izgubljenosti, padova od kojih sam bivala sve slabija i slabija dok se zli igrao sa mojim životom.

Ti dani su iza mene i upoznala sam svrhu i cilj ovog života, a to je povratak u Očevu kuću ljubavi. On me susreo, podigao i dao mi istinski Život koji danas živim punim plućima i radosna sam. Josip, moj brat u Kristu, također je svjedočio o svom putu i kako ga je Isus oslobodio od ovisnosti.

Proglasili smo im koje ovlasti kao sluge Božje imamo pred zlim koji tlači i drži u posjedu ljude, po Mateju 10:1, “..dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.”

Nakon Riječi Božje položila sam ruke na mladića koji je svakako bio otvoren i u stavu primanja. Ubrzo se počeo preznojavati i to toliko da su mu vidljive kapljice znoja ‘kao grašci’ počele padati s glave. Njegova Milost se spustila u velikoj mjeri i dotakla ovu izmučenu dušu. Nakon toga sam molila i za djevojku koja se baš silno veselila molitvi. Lagano smo se ljuljale pri molitvi od siline pomazanja i ona je primila onaj poguranac za kojim je žudjela.

 

Oboje su tog predivnog sunčanog popodneva prepoznali Oca koji im je pokucao na vrata srca i predali su radosno svoje živote Kristu, kako bi istinski krenuli putem povratka u Očevu kuću. Dugo smo pričali predajući im Kruh s neba u Riječi Božjoj kojeg su bili gladni i žedni. Izgrlili smo se kao braća, a do maloprije potlačeni mladić je iznenada primijetio da se osjeća dobro! A to se i vidjelo jer je zračio potpuno drugačije nego kad smo se sreli. Bio je oslobođen i nasmijan! Slava Kristu!

Oboje su bili jako zahvalni i radosni, a njihove duše su bile toliko otvorene kao da su samo Njega čekale. Predivno je bilo susresti duše koje su spremne izaći na put Svjetla jer je velika radost na nebu kada se samo jedno dijete vrati k svome Ocu, a kamoli dvoje. 

Rekli su da smo toliko puno za njih danas učinili, da ako i ostane da su samo oni ti kojima smo danas prišli, to je ogromna stvar. I kako onda ne izaći na cestu i ne dijeliti tu radost i ljubav Božju koja je razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je darovan!? (Rimljanima 5:5)

 S ljubavlju, Danijela