Subota, 6.9.2025.

To rano subotnje jutro provela sam sa djecom i našom dragom Ančicom, sestrom u Kristu i vrhunskom tetom u našem vrtiću. Na povratku kući, zadovoljne nakon odlično odrađenog treninga, ugledale smo kako iz jednog dvorišta izlaze starija žena i sin, i izvode nemoćnog starijeg gospodina. Njihova lica su bila tmurna, ozbiljna i vidjela sam u njima dobro poznati izražaj tuge, boli i nemoći. Stala sam i pitala da li se možemo pomoliti za gospodina, na što su oni ostali zatečeni. Pitali su tko smo mi i nije im bilo baš jasno što mi želimo.

Ljudi danas žive život koji ih je u potpunosti otuđio jedne od drugih i na žalost je postalo neobično da netko stane i pita kako ste, a kamoli da ponudi molitvu. Objasnila sam im da smo u prolazu, vraćamo se s treninga kući, da smo kršćani i inače molimo za ljude kojima je pomoć potrebna. Njihov sin je pristao i dopustio mi da se pomolim, dok je žena tek pomalo razumjela što želim. Kada sam položila ruke na gospodina, on se izmicao i pokušavao mi reći da ga ne
dotičem. 

Njegova reakcija me nije iznenadila jer je čovjek dugo u teškom stanju. Moj djed je prolazio isto kad sam bila djevojčica i od posljedica nekoliko moždanih udara je naposljetku i umro. Sjećam se teških situacija koje je moj otac prolazio uz njega, ustrajnosti i snage kojom se borio i svaki put se nanovo dizao, sjećam se i njegove grubosti radi silne nemoći i slabosti. A ovaj gospodin već 15 godina pati od posljedica moždanog udara. 

Nisam više čekala, počela sam moliti Oca na glas u želji srca da mu Isus poboljša stanje, da mu snagu i zdravlje, obnovi ga iznutra, na razini svake stanice i obnovi sva udarom pogođena područja. Molitva je silno odjeknula duhovnim prostorom i dotaknula je snažno sve prisutne. Njihov sin, koji se aktivno uključio u molitvu, zahvalio se sa olakšanjem, a žena je počela plakati. Rekla je da i njoj treba pomoć i kao da je silan teret godina skrbi za muža, izašao van na površinu. U suzama i poniznosti je tražila molitvu za svoja bolna leđa i tu se toplina i Ljubav kroz polaganje ruku spustila na nju. 

A onaj stari gospodin kao da je oživio, na njegovom licu razvukao se osmijeh, pojavila radost, počeo nam je govoriti i zezati se. Odjednom su svi troje bili nasmijani i mi smo se uistinu blagoslovljeni rastali od njih i nastavili dalje niz cestu. 

Vidjela sam susjede koji su izašli iz dvorišta, sve se budilo, a mi smo sve redom pozdravljali. Ljudi su gledali, neki su se osmjehivali, a neki koji su stajali po dvorištima nisu znali što se događa…kao u nekoj drugoj stvarnosti osjetila sam da smo svi povezani i na tren kao da je nestala ona otuđenost koja vlada među svima nama. I dok je vrijeme tako stajalo, srce mi je ispunio toliko snažan osjećaj radosti i činjenica da smo svi mi djeca jednoga Oca koji nas ljubi i želi nas vidjeti povezane i u zajedništvu. Molitva je to jutro bila most kojeg je On sam izgradio za sve nas da Mu budemo blizu. I čekao nas je tu na tom mostu, smanjio jaz među nama i blagoslovio cijelu cestu.

S ljubavlju, Danijela