Ovo je pitanje koje nas često ljudi pitaju, a reakcija na naš odgovor je redovito muk, pogled u nevjerici i skretanje na drugu temu. Kao da se nešto dogodi u prostoru kada spomeneš ime Isus kojeg svakodnevno više puta spominje gotovo svaki čovjek na svijetu, bio kršćanin ili ne. Ime Isus je svima na ustima, pogotovo kada se desi neka nevolja. Tada se instinktivno spas pronalazi zazivajući Njegovo sveto ime.

Naš život do početka ljeta 2022. godine bih opisala ovako: jurnjava za obavezama, zatvaranje mjeseca i tako u krug; poslovi na puno radno vrijeme, škola, vrtić, dječji trening, skupi najam u gradu i tako iz tjedna u tjedan.
U sve to pokušali smo ugurati Isusa. U početku bi mu poklonili samo mrvice i ostatke, ono što ostane od našeg dana i ono što ostane od nas na kraju tog dana. Shvatili smo po Putu da to nije Njegova volja za nas i sve se okrenulo naglavačke (gledajući s te pozicije tada)..

Stali smo i razmislili o svrsi života u kojem smo po cijele dane jurili za poslom i obavezama, dok smo djecu ostavljali u vrtiću i školi i pri tome plaćali velik najam da bi nam sve bilo bliže i “lakše“. Vidjeli smo da nas je život uvukao u ropstvo iz kojeg teško da ćemo ikada izaći van. Jer taj pakleni krug kojeg vrtimo iz mjeseca u mjesec uzima sve više i više naše energije, vremena i novca, a sve je manje vremena i prostora za bitne stvari, ako ga uopće ima. Jesmo li uopće više sposobni razlučiti što je zaista bitno, a što nije? Kuda nas ovaj način života kojemu služimo vodi i kakvu poruku o životu i Bogu ostavljamo našoj djeci?

Jasno nam je bilo da je sve u našem životu podređeno poslovima koje radimo u svijetu i zaradi da bi pokrili sve naše mjesečne potrebe koje su rasle iz mjeseca u mjesec. Iz tog razloga su naša djeca od prve godine krenula u jaslice, a stariji sin je išao u boravak nakon škole. Naše vrijeme se nakon cijelog dana svodilo na dvadesetak minuta ili kojeg zajedničkog sata u miru da bi se spojili na unutarnjoj razini gdje je pohranjen stvarni život naše duše: tko smo, što smo, gdje nas boli, što nas muči, što nas veseli, kuda gleda naša znatiželja, kreativnost, žudnja za životom i slobodom koju svako živo biće traži i percipira na nesvjesnim razinama.

Kada bi tako navečer skupila djecu oko sebe bez buke i galame, u tišini, bez distrakcija i stalnog iritiranja ovog svijeta, ona bi osjetila sigurnost i zaštitu i iz njihovih bi malenih srca krenuli potoci boja i dubina, njihovih promišljanja, strahova, zbunjenosti, želja i radoznalosti. Takvo isto vrijeme provedeno sa mužem uvijek bi donijelo iste zaključke, da smjer u kojem se krećemo ne daje perspektivu, rast, i sazrijevanje naših duša, nego ropstvo koje nas odvlači od Puta i cilja koji nam je objavljen u Riječi Božjoj.

„Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.“  (1.Ivanova 2:15-17)

Pokušali smo “ugurati“ Isusa u naš život, odvajati vrijeme za molitvu i čitanje Riječi Božje, za razgovore, vikende za Bogoslužja, tražili smo vrijeme i načine za prenošenje žive vjere u Isusa Krista našoj djeci kojemu će jednog dana kada izađu iz naše kuće vjerno služiti.

Nešto tu nikako nije štimalo. Uvijek bi negdje bili prekratki. Primijetili smo, kada bi naša vjera bila zakinuta ili na neko vrijeme zanemarena zbog obaveza ili pretrpanog rasporeda, sve bi nekako bilo isprazno, bez boje, okusa i mirisa, bez unutarnjeg zadovoljstva i radosti.

Zaključili smo da cijelo vrijeme zapravo pokušavamo pomiriti dva različita života. Onaj stari život bez Njega (dok ga nismo poznavali) i ovaj novi u Isusu Kristu (koji tek upoznajemo). Ta dva svijeta se nikada neće moći pomiriti jer radi se o dva Kraljevstva, dva usmjerenja volje, dva sustava uvjerenja i vrijednosti. Slijedeći svoje srce, čineći korake u vjeri ne znajući kuda će nas to odvesti i ne vidjevši našim razumom računicu kako ćemo živjeti, na naše iznenađenje doživjeli smo Njegovu ljubav, brigu i skrb nad našim životom.

Odlučili smo se za moj otkaz i taj isti tjedan muž je naletio na oglas za kupnju kuće van grada. Moram napomenuti da o kupnji nekretnine nismo razmišljali ni dok smo oboje radili, a kamoli kada sam dala otkaz. Muž je uzeo oba zaostala porodiljna dopusta koja su mu dala toliko željeni odmak od posla i vrijeme sa nama. Dok smo bili u unutarnjim previranjima i žešćim kušnjama naše vjere, sve svoje sile upregnuli smo u molitvu i prebacivanje cjelokupnog života u ruke našeg nebeskog Oca. Otkazali smo najam, ispisali djecu iz škole i vrtića, kaparili kuću i odselili van grada.

Prošlo ljeto proveli smo gotovo 5 mjeseci zajedno (od Lipnja do Studenog), a Otac je namirio svaku našu potrebu i to i dalje čini. Mi smo na Putu da zaživimo život koji nikada nismo mogli zamisliti niti sanjati, a koji je bio cijelo vrijeme tu, na dohvat ruke, samo je trebalo skrenuti pogled na Riječ Božju u kojoj je objavljena Njegova volja za nas i usmjeriti odluku volje prema Njemu.

„Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati.“ (Matej 6:24)

„Nemojte dakle zabrinuto govoriti: „Što ćemo jesti?“ ili „Što ćemo piti?“ ili „U što ćemo se obući?“ Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Božje Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“ (Matej 6:31-33)

Život u svijetu, potrebe i obaveze koje smo si uglavnom sami nametnuli u neznanju o Očevoj volji postale su svrha, a ne sredstvo za ostvarivanje svrhe našeg života. Osnovna potreba našeg tijela (za hranom i smještajem) i održavanje života u svijetu (ugled, lažni obziri), vodili su nas od Oca. Bilo je vrijeme za preslagivanje prioriteta i stavljanje Onoga koji je prvi na prvo mjesto sa pogledom na svrhu. Ta svrha je promjena duše u ljubav, pročišćavanje od preostalih zloća i nečistoća (oholosti, sebičnosti) i na taj način vraćanje u Očevu kuću ljubavi. Sve u našem danu i sve naše odluke bi trebale biti podređene tome, služiti tome i gledati u taj cilj. Svaki dan mi bi se trebali pitati: “Da li ovo što radim, kuda idem i odluka koju donosim, mene vodi bliže k Njemu i cilju kojeg mi je objavio u Riječi.“

Ovaj život na Zemlji koji smo dobili na dar je posljednji test naše slobodne volje kojeg ćemo Gospodara izabrati i kome ćemo služiti.

I kada gledamo na ovaj način jasan nam je Put, svrha i cilj, nismo izgubljeni i znamo kuda idemo. Ovdje otpada svaka briga za sutra i naša kontrola. On postaje Gospodar, a mi djeca svoga Oca koji je Svemogući Bog i kojemu je sve moguće.

Potpuni zaokret i skretanje sa širokog puta na usku stazu je time odabir naše slobodne volje koji nas korak po korak vodi bliže k Njemu i Životu u punini, radosti, služenju i slobodi koju nam ovaj svijet ne može dati.

„O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!“ (Matej 7:14)

Danijela