Nemoguće je dovoljno naglasiti koliko je važno da pred djetetom stojimo jednodušni, s istim stavovima, mislima, namjerama i ciljevima za njihov odgoj. Nesklad između roditelja u pogledu odgoja djece koja su im dana uzrokuje zamjeranje, frustraciju i nezadovoljstvo u njima samima, osjećaj da se stalno bore po putu. Djeca, koja su najviše pogođena posljedicama takvog nesklada, ostaju podijeljena unutar sebe i nikada ne razviju istinsko povjerenje u roditelje, a ono je zametak povjerenja u Nebeskog Oca iz kojeg će ona, jednom kada odrastu, nastaviti živjeti u poslušnosti i zajedništvu s Njime ili u otporu i odvojenosti od Njega.

ŽELJA ZA RODITELJSTVOM

Suprug i ja smo od samog početka naše veze, iako smo se jako mladi upoznali, željeli biti roditelji i veselili smo se našoj obitelji. Često smo promišljali i razgovarali o vlastitom odrastanju i promatrali kako drugi ljudi oko nas odgajaju svoju djecu. Kada nam se nakon duge veze u srce spustila želja da postanemo roditelji, to se odmah i dogodilo, a tako je bilo i sa svakim sljedećim djetetom. Radost zbog dolaska prvog djeteta je bila prevelika i taj dan kada se rodio Lukas je definitivno jedan od onih najvećih stvari koje smo primili u naš život, a sa njime je došla i velika količina odgovornosti.

Majčinstvo je promijenilo sve u meni. Odgovornost i pojačana briga i skrb o jednom malenom biću ovisnom o meni me punila ogromnom snagom i voljnošću u danu čime je moj život dobio novu svrhu i smisao. Već kroz trudnoću sam se povezala sa sobom na unutarnjoj razini, osluškivala svoje srce i to se sve pojačalo s porodom i prvim danima majčinstva. U jednom podcastu u kojem je tema bila duhovan pristup porodu, doula koja je bila gošća je rekla kako se tijekom procesa poroda odvija “download informacija” s nebesa u majku, vezanih za dijete koje prima u život. U potpunosti bih se složila sa tom izjavom. Nešto se zaista posebno, duhovno i sveto odvija svih tih dana pred porod i oko poroda i oni su toliko važni, ranjivi, a opet tako silni i snažni. Sve u meni tražilo je mir, intimu, zaštitu i sklanjanje od svih nepotrebnih utjecaja ljudi i okolnosti izvana i zatvaranje svih vrata naše obitelji. Znam da je to bilo zbog ovih bitnih procesa koji se trebaju odviti. I podrška supruga je tu bila neophodna. Kao onaj koji upravlja i vodi obitelj zadužen je da bude štit i bedem od kojeg se trebaju odbiti svi nastraji i napadi izvana.

Ženi je toliko potrebna duhovna podrška i zaštita supruga, daleko više nego fizička pomoć oko brige o djeci i njihovim potrebama. Pogotovo u ranim ili prvim danima majčinstva kada zli vreba kroz neiskustvo, strahove, nesigurnosti, neispavanost, palu prirodu, osjećaje i misli kojima je žena pojačano izložena u tom prvom periodu, ali i kasnije tokom majčinstva.

Žena kao slabiji spol, često se nije sposobna sama oduprijeti napadima svoje pale prirode i zlog, pogotovo ako nije imala adekvatan odgoj u kojem su se pažljivo motrile njene loše kvalitete, kao što su samo-volja i bijes. Ukoliko sama tokom odraslog života nije osvijestila i poradila kroz duhovnost i vjeru na suzbijanju tih nekvaliteta njene duše, brak i majčinstvo je udar na njenu krivo usmjerenu prirodu.

Zato je toliko važno osvijestiti naše nekvalitete više od kvaliteta, kako bi tu mogli stajati jedno za drugo i pomoći si na putu prema gore, prema nebeskom Ocu. Za mene je obraćenje i ulazak u duhovnost kroz slijeđenje Puta Isusa Krista bilo početak procesa preodgajanja same sebe, svog palog bića, Bogu protivnog, punog samovolje i bijesa i svakakvih vrsta otpora.

Glavna i prva odgovornost koju sam osvijestila je bila da našu djecu kao majka moram usmjeriti prema Kristu. To zahtijeva prije svega rad na samoj sebi i vlastitoj promjeni jer nisam odgajana u vjeri i kao takva sam živjela svjetovan život, kao i moj suprug. S druge strane Sveto Pismo koje je postalo vodilja u našem odgoju govori o čvrstom odgoju djece u stezi i urazumljivanju Gospodarevom što dječjoj prirodi ne ide na ruku i tu je potrebna velika ozbiljnost i donošenje odluka.

Iako smo iznutra bili jasno vođeni i učili smo po putu na greškama i povratnim informacijama naše djece kako ih najbolje odgajati i usmjeravati od prvih njihovih dana, suprug i ja smo morali biti u tome jako usklađeni i biti si međusobna podrška.

Kada je naše dijete bacilo dudu sa dvije godine kroz prozor, zajedno smo zaključili da je to to i da mu duda više ne treba. Ipak, u meni se javio poriv da mu kupim novu dudu i imam ju za svaki slučaj. Suprug je jasno rekao NE toj ideji i to se pokazalo ispravno. Sigurna sam da bih u svojoj slabosti popustila djetetu i dala mu dudu u nekoj težoj situaciji da ga umirim, no čvrstoća i odlučnost supruga kojoj sam se podložila je bila presudna i dijete više nije tražilo dudu. Tako je bilo i sa kćeri koja je sa dvije godine iznenada bacila dudu u smeće.

Kada je naš sin, tada dvogodišnjak, ušao u fazu da, nakon što smo mu dali večeru, spremili ga za krevet i izgasili svjetlo, odjednom redom krene tražiti vodu, odlazak na zahod i dodatnu večeru, uz to još neutješno plakati i vrištati kada mu to ne bi dozvolili, zajednička odluka da mu to ne omogućimo je bila presudna za održanje reda u kući. Da je bilo tko od nas u ovoj situaciji popustio i osjetio potrebu udovoljiti djetetu i na taj način ga utješiti, situacija bi se razvila u tešku, a zatim u nepodnošljivu, pa bi ili na teži način sve morali rješavati ili bi jedan od roditelja postao rob prevlasti djetetove krive volje u kući.

Roditelji često svojoj djeci, nesvjesno ili svjesno, nemarom ili slabom voljnošću, neposloženim priroritetima u životu, učine medvjeđu uslugu, ugrađujući u njih navike koje ne pridonose sazrijevanju njihove duše, nego baš naprotiv, stavljaju im teret kojeg ne mogu nositi. To se vidi u situacijama kada majka zbog nemogućnosti da donese jasnu i čvrstu odluku da prestane dojiti biva nošena i rob je djetetove navike za dojkom kao sredstvom utjehe, umirivanja ili igre. Zatim djetetove navike da spava s roditeljima i ne može zaspati bez njih. Zatim ovisnosti o slatkom zbog kojeg se preskaču glavni i hranjivi obroci. Zatim neprestane želje za roditeljskom prisutnošću u svemu, u igri gdje dijete više ne razvija samostalnu igru i sposobnost iznalaženja sa trenutcima dosade. Ili prelaska iz aktivnosti u aktivnost što su prilike za razvoj kreativnosti, mašte i promišljanja. Zatim nemogućnost roditelja da se posvete vlastitom odnosu ili interesima jer dijete negoduje uz ponekad snažne ispade emocija i suza.

I tako je sa svim stvarima i od početka; sa dojenjem, spavanjem, hranjenjem, jedenjem slatkiša, pijenjem sokova, igranjem igrica, molitvom, odlascima na Bogoslužja itd. I sve ove situacije roditelji mogu zajedničkim snagama uspješno i brzo nadvladati na korist svih uključenih. Slijedeći čvrste i dosljedne odluke, Riječ Božju u zajedništvu, gdje kada je jedan slab, podložan emociji i ne vidi kuda razvoj situacije vodi, drugi koji je jači i budniji treba reagirati preventivno da se više zlo spriječi.

Kada je Lukas sa 9 godina rekao da je cijelu noć razmišljao kako igra igricu i kako svi njegovi vršnjaci imaju mobitel, a on jedini nema, muž i ja smo mu odgovorili istu stvar u razumijevanju, iako je meni to rekao ujutro, a mužu navečer kada je stigao doma. U međuvremenu nismo stigli o tome raspraviti. Nismo niti trebali jer u vezi toga imamo iste misli. Naš jednodušan odgovor je bio da mu mobitel još uvijek nije potreban i da je to jedini razlog zašto ga još uvijek nije dobio, a igrica koju bi instalirali na našem mobitelu bi mu donijela veću štetu nego korist, stoga nismo poduprli njegovu želju. Iako Lukasu nije bilo jednostavno to prihvatiti i pokušao je još jednom tokom dana sa tužnim licem dobiti to što želi, kroz jedinstvo nas dvoje koji vidimo dalje, primio je i razumijevanje u vezi toga i odustao je još taj dan. Više nije spominjao niti mobitel niti igricu. Da je jedan od nas popustio, njemu bi bilo puno teže i pokušavao bi od onog slabijeg izvući korist za sebe, ovako je to u njegovom slučaju nemoguće i on to jasno i nedvosmisleno zna.

Kada je naša djevojčica s drugom godinom ušla u otpor prema svemu, sve joj je bilo ne, suprug i ja smo se nakon prvotnog šoka pozicionirali oko nje sa velikom ljubavlju. Pri tome smo zauzeli jasan i čvrst stav da njeno negativno ponašanje prema nama ili bratu unatoč tome što je slatka, mala i uz to djevojčica, neće proći. Ovaj period je trajao dobrih i dugih pola godine, nakon čega je ona popustila i ušla u suradnju prema nama. Svo troje naše djece gledamo jednako, bez obzira na spol i to se pokazalo učinkovito, pogotovo kod kćeri kojoj je potreban čvrst i jasan okvir za upokoravanje njene samovolje i žudnje da zapovjeda, upravlja, naređuje starijem bratu što da radi i kada da to radi.

Čvrst odgoj, na koji nas poziva Sveto Pismo, je pomoć našoj djeci na njihovom putu prema Ocu, to je najveća ljubav za njih i naša zajednička dužnost i odgovornost pred Ocem, jedno prema drugome i putu kojeg smo izabrali slijediti.

Danijela