Život u 28m2 tokom 11 godina bio je ogroman blagoslov za mene i našu obitelj. Svojih prvih 18 godina života živjela sam u djedovoj kući sa rodbinom gdje smo moja majka, brat i ja bili smješteni u sobu na katu kuće. Tu bi mjesečno dolazio i moj otac koji nije živio sa nama. Sjećam se odrastanja u sobici ispunjenoj stvarima, iako je kuća u kojoj smo živjeli bila jako velika. No za jednu kreativnu i senzibilnu tinejđerku, ta sobica je bila premala za sve stvari, a posebno me smetala činjenica što mi je nedostajao mir i tišina. Sjećam se jednog dana kada sam u suzama žudila za većim prostorom i donijela odluku da kada odrastem nikada neću živjeti u tako malom prostoru, pogotovo ne sa obitelji.

Kasnije su roditelji izgradili veliku kuću u kojoj sam imala toliko željenu i prostranu sobu. Brzo sam se proširila po njoj i napunila ju raznim kreativnim otpadom i uživala u vremenu tišine, mira i kreativnog stvaranja. Ubrzo po preseljenju upoznala sam svog budućeg supruga i s vremenom je on odselio i odvojio se od majke i sestre sa kojima je živio.

Kada me je sa pokrivenim očima doveo u svoj stan uzbuđeno sam pogledala oko sebe, no ono što sam vidjela nije izazvalo očekivanu radost u meni. Nije me smetalo što je stan kojeg je planirao adaptirati bio zapušten, nego što sam stajala u prostoru kojeg sam cijelog mogla vidjeti sa točke na kojoj sam stajala. Uzalud sam hodala i tražila da li postoje još neka vrata gdje je još koja soba, no nažalost nisam ju našla.

Preseljenju svom dečku i našem samostalnom životu sam se veselila, no tada nisam znala koliko sam duboko svezana po pitanju materijalnih stvari, životnog prostora, krivo posloženih prioriteta i činjenice da sam u svemu tome bila jako i duboko sebična, te sam vidjela i marila samo za sebe.

Nakon prvih par mjeseci brzo sam osjetila gušenje i u tom stanju sam počela patiti. Bile su to godine mog potpunog ne znanja o svrsi života i u odvojenosti od Oca. Sve moje misli, volja i osjećanje bilo je usmjereno isključivo prema zemaljskome, materijalnome i udovoljavanju vlastitih žudnji. Naravno, maleni prostor i moja materijalnost nije bio jedini uzrok gušenja, no bio je jedan bitan dio. Gušenje i ne snalaženje nije prolazilo i nakon godinu i pol dana sam otišla iz veze u lošem stanju ne znajući što mi se događa. Imala sam 26 godina i tad je krenuo proces slamanja odnosno posljedice krivog odgoja u odvojenosti od Oca i života u potpunom ne znanju i mraku duše počele su dolaziti na naplatu. Sljedećih nekoliko godina pamtim kao teške i mučne i njima nije bio uzrok skućeni prostor tj. životne okolnosti. Okolnosti su bile mudro uređene od strane Nebeskog Oca da bi stisnule obruč oko mene unutar kojeg više nisam imala gdje pobjeći od same sebe. Moja uspavana i zanemarena duša je vrištala, vapila i tražila svrhu života i žudjela za Istinom.

Kada je Isus pokucao na moja vrata, sve se promijenilo. No trebalo je vrijeme da mu konačno otvorim vrata svog srca, prionem uz Njega i odaberem ga za Gospodara svog života kojem ću služiti. Suprug i ja obnovili smo vezu, vjenčali se i dobili prvo dijete, a nakon pet godina i drugo.

Nakon prvih osam godina našeg zajedničkog života, obraćenjem je krenuo preporod moje duše koja se sve više zaokretala prema duhovnom, a odustajala od zemaljskog i materijalnog. Unutarnje promjene mog trojedinog bića gdje se moja duša počela zaokretati od želja i žudnji tijela i osluškivati glas duha, počela se očitovati vidljivo na van na način da su se počeli mijenjati moji prioriteti. Po prvi puta gledala sam naš životni prostor i okolnosti kao priliku i osjetila duboku zahvalnost zbog Milosti koja nam je pružena sa tim malenim stanom.

Kada sam u srcu stvarno prigrlila naš životni prostor, krenula je vrtoglava promjena.

OSLOBOĐENJE OD MATERIJALNIH STVARI I VEZANOSTI

Novi prioriteti su zahtijevali novo uređenje života. Duhovno je postepeno preuzimalo cijeli moj život. Odjednom je vrijeme za molitvu i čitanje Riječi postalo bitno, što znači da se druge stvari svode na minimum. Pregledala sam sve stvari u stanu i krenula poklanjati što je vrijedilo i bacati što nije korisno. Danima sam iznosila vreće stvari iz stana. Suđe, odjeća, dekoracije, sitnice, uspomene, knjige i puno drugih stvari uz koje su bili vezani neki emotivni događaji i trenutci iz života prije obraćenja, nisu više nalazile mjesto u našem životnom prostoru. 

Također, našlo se tu i puno stvari i sitnica koje nam je rodbina u “dobrim” namjerama donosila, a imale su za cilj održavati te krive emocije i krive veze, zatim religijski predmeti i figure. Sve takve stvari su mi počele predstavljati takvu unutarnju odbojnost da sam ih sve spakirala i uredno vratila na adresu odakle su i stigle. Ovo je bilo čišćenje i našeg bračnog prostora – bračne sfere gdje je rodbina ulazila, donosila što i kad je htjela, te u našem prostoru određivala čak i mjesto gdje će te “sitnice” stajati. Kada sam konačno, nakon puno godina, osvijestila što se tu zapravo događa, unutra (u duhu) sam snažno i odlučno prekinula nasrtaj protivnika kroz rodbinu u našu bračnu sferu. 

Jedan dobar dio gušenja na početku našeg zajedničkog života imao je uzrok u ovome i hvala Isusu  što me uveo u svu Istinu i spasio mi život (Ivan 16:13). Nakon ovog temeljitog pregledavanja, dubinskog raščišćavanja i oslobođenja udahnula sam neki novi dah (duh) života koji do tada nisam poznavala. Po prvi put nakon dugo godina ili po prvi put uopće, osjetila sam da je životni prostor u kojem jesam zaista moj dom i zavladao je mir.

MOJ DOM NIJE SAMO MOJ, NEGO I DOM MOG BLIŽNJEG

Iako je moja najdraža sfera moj dom, to ne znači da je u njemu sve uređeno i podređeno isključivo mojim potrebama. Zbog urođene sebičnosti (posljedica otpada od Boga), kroz cijelo svoje odrastanje i mladenački život, sve je uglavnom u prostoru u kojem sam se kretala, učila i stvarala bilo podređeno mojim željama. Mislila sam da je normalno da imam svoj mir, tišinu ili vrijeme za učenje, vrijeme za kreativnost kad i kako ja to želim. Osjećala sam da to treba biti tako. Bez obzira što je u istom prostoru moj stariji brat imao slične, ali i mnoge druge potrebe. 

Nas dvoje smo često bili u prepirci radi ovih stvari, gdje bih ja gotovo uvijek dobila ono što sam htjela. Misao da je tu bližnji, da je njemu potrebno vrijeme i prostor za život, te da ima puno i jednako pravo na to kao i ja, doticao me vrlo malo ili nimalo. Da je bilo mogućnosti proširila bih se na cijelu našu sobu i njemu možda ostavila mali kut. No soba je bila mala i nas troje (mjesečno četvero) u njoj. Sve ovo (sebičnost, samoljublje) se razmahalo onaj tren kada sam dobila svoju veliku sobu u tek izgrađenoj velikoj obiteljskoj kući – raj za moju neukroćenu i neusmjerenu palu prirodu.

Nebeski Otac je Mudar, Njegove misli su daleko iznad naših misli (Izaija 55:8,9) i samo On u svojoj bezgraničnoj Ljubavi može urediti okolnosti da bi pomogao svome djetetu osloboditi se od tereta pale prirode. 

Moj muž je oduvijek želio redovno vježbati i biti u formi. Želio je vježbati od kuće, a ja sam mu u tome uglavnom bila smetnja. Hodala bih po kući i mrko ga gledala kada bi vježbao u naših 28m2. “Što ću ja sad raditi?!”, mislila sam si i gunđala u sebi. “Pa ne mogu ništa kad on vježba na pola stana!?” 

Nekim čudom, ovaj put sam poželjela u srcu drugačije – biti pomoćna za promjenu i osluhnuti što je njemu bitno, biti mu podrška bez obzira na moje mišljenje o tome. Bila sam trudna s našim drugim djetetom i trudnoća me prisilila da ubrzo prestanem raditi i ostanem kod kuće. Prije mi je znao spomenuti kako bi volio da promijenimo prehranu, naravno nisam se slagala sa time. Ovaj put, usljed otvaranja mog srca i uma prema Kristu i bližnjemu, odlučila sam surađivati u svemu, pa tako i u tome. 

Muž je odlično napredovao sa treninzima, a ja sam imala ogroman posao sa samom sobom. Morala sam se naučiti organizirati. Počela sam ranije ustajati, sve sam zapisivala, što i kada radim, počela planirati svoje dane po prvi put. Radila sam to mjesecima i s vremenom sam počela u tim zapisima uočavati zakonitosti, prema kojima sam efikasno počela koristiti svoje vrijeme. Rano ujutro, prije svega sam krenula prakticirati molitvu i čitati Riječ. Tu je bio i naš maleni sin koji je tražio puno pažnje, a u tom periodu sam završila i kompjuterski tečaj. 

Nisam bila pod stresom zbog svega ovoga, mene su zapravo jako veselile promjene koje se događaju. Nakon godina stagnacije vidjela sam da se naša obitelj mijenja, da se ja mijenjam, i da po prvi put ja kao žena gledam samo u to kako mogu pridonijeti sa svoje strane obitelji. I vidjela sam očito, crno na bijelo jer sam sve zapisivala koliko je moja uloga žene u ovoj obitelji bitna. Kao da su mi se oči otvorile. 

Taj period života i trudnoće posvetila sam njemu, našoj obitelji i našem sinu. Skretanjem pogleda sa sebe na bližnjeg i intenzivnim davanjem, primala sam jako puno snage i ljubavi što je Božji zakon prema Djelima 20:35 “Blaženije je davati, nego primati.”  

Aktivnost oko mog bližnjeg, uređenje životnog prostora sukladno tome i “odustajanje od sebe” dalo mi je veliko unutarnje ispunjenje i zadovoljstvo. Taj unutarnji RED se počeo očitovati vidljivo na van u uREDnosti naše kuće i povećanoj razini organizacije vremena u danu što mi je otvorilo dodatno vrijeme za duhovnost. Naših 28m2 zadovoljavalo je sve naše potrebe i živjeli smo u redu i miru.

Riješila sam se gomile nepotrebnih stvari i počeli smo živjeti samo sa onime što nam treba, stavljajući fokus na to da prostor u kojem živimo podržava rast i razvoj svih članova naše obitelji i to je ogromna pobjeda! U znatnoj mjeri sam se oslobodila vezanosti na materiju i sebičnosti koja me držala zarobljenom, te nisam mogla duhovno napredovati. Naš život u malom stanu, podlaganje Božjoj volji i prihvaćanje sudbinski uređenih životnih okolnosti me izgradio kao ženu i uveo u moju istinsku ulogu. I beskrajno sam zahvalna na Milosti koja mi je dana od Oca i vječno ću ga hvaliti i slaviti zbog toga u svome srcu.

Danijela