“Jer tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi…” (Galaćanima 5:16-17)

Naša duša odnosno naše nevidljivo unutarnje ja, koje je utjelovljeno u vidljivom tijelu na zemlji, ima jedan jedini zadatak – promijeniti svoju palu prirodu u Ljubav i vratiti se Ocu od kojeg se jednom davno odmetnula.

Duša ima u sebi Božanski duh ili iskru koja je Bog Osobno u duši. Duša koja stoji između duha i tijela se može odlučiti ili za ono Božansko ili za tjelesno. Nemoguće je duši služiti i duhu i tijelu. Duh i tijelo se bore za dušu, s tom razlikom što duh uvijek daje i pruža podršku duši svojim Božanskim zračenjem i silom Ljubavi, dok tijelo neprestano zahtijeva.

Na početku svog utjelovljenja na zemlji (rođenja čovjeka) duša je potpuno okupirana sa tijelom, ona služi tijelu i čovjek brine, misli i mari jedino za tijelo i udovoljava njegovim željama i žudnjama. To je naša svakodnevica u svijetu za koju mislimo da je jedino što postoji, zemaljsko, materijalno i svjetovno uređenje života koje se svodi na posao, obaveze, režije i tako iz mjeseca u mjesec. Čovjek odnosno duša prisilno služi tijelu i brine se isključivo o njegovim materijalnim potrebama, opstanku i preživljavanju na ovoj zemlji. Tijelo je materijalno i teži sjediniti se jedino sa materijom stoga ukoliko duša služi tijelu logično je da je naše razmišljanje, htijenje i djelovanje usmjereno na materijalno. U Mateju 6:25 Isus govori “Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?” Otac na nebu nas upozorava i zapovjeda nam kroz Riječ da ne brinemo i daje nam utjehu: “Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno.” (Matej 6:32)

Zašto ne marimo za Riječi našeg nebeskog Oca? Zašto one nečujno prolaze kraj našeg uha? Zašto mislimo da one za nas ne vrijede ili da su lažne? Odgovor je jer smo u neznanju “Moj narod umire jer nema znanja.” (Hošea 4:6)

U neznanju smo o postojanju nebeskog Oca koji je tu za nas, koji skrbi i brine; u neznanju smo o svrsi našeg života na zemlji; u neznanju smo o trojedinosti našeg bića, međuodnosima i procesima unutar nas samih; u ne znanju smo o tome da nam je životni put sudbinski uređen da bi došli do ovih spoznaja i znanja. Mi ga odbijamo ili ne želimo čuti kad nam se objavi jasno kroz situaciju, nevolju, patnju, kroz slugu Božjeg kojeg nam Otac pošalje.

“Ali čovjekova duša također može prepoznati (uvidjeti) bezvrijednost zemaljskih stvari. Može tjelesne želje smatrati beznačajnima, može od zemaljskog života zahtijevati više nego jedino materijalna dobra. Onda duh dolazi na svoje, oglašava se duši, i duša će ga poslušati.” (BD 4757)

Oduvijek sam osjećala iznutra da nešto ne štima u načinu na koji svijet oko mene funkcionira. Počela sam raditi i vidjela sam na što se život svodi iz mjeseca u mjesec. Pitala sam se često kuda to vodi? I gdje je tu prostor za nešto drugo kao npr. obitelj i djecu koju smo željeli imati i interese kojima sam se htjela baviti? Ove želje ispunjavale su moju dušu. Dugi dani na poslu i putovanja na posao i s posla praznili bi me iznutra i pitala sam se što se događa? Vidjela sam oko sebe da svi to čine, da se tako mora i osjećala sam cijelo vrijeme prisilu nad samom sobom, moranja koja ne želim. Glas iznutra nije prestajao, pogotovo za vrijeme dugih putovanja busom na posao. To se duh jasno oglašavao mojoj duši koja je tražila, pitala se i znala negdje u dubini da postoji nešto bolje, no nije znala što je to.

Duša, koja se nekada davno u vječnosti odvojila od Boga, stigla na ovaj svijet u stanju otpadništva i sada pati prisilno služeći tijelu, može se voljno okrenuti i poslušati glas Božanskog duha u sebi. Time započinje svoju preobrazbu slijedeći duh koji ju gura prema nebeskom Ocu i u njoj počinje biti svjetlo. Ona počinje slijediti potpuno drugi smjer, odustaje od težnji tijela, svijet joj više ništa ne znači i počinje tražiti samo duhovna dobra. Duša tada sebe može prepoznati kao Božje stvorenje iz kojeg je jednom davno potekla i prepoznaje i traži uzvišenija dobra. Božji duh tad pobjeđuje, počinje djelovati u duši čovjeka, biti aktivan i zračiti svjetlo i silu Božanske Ljubavi. (BD 1618, 4757)

Duša se u ovom stanju osjeća sretna jer je to mjesto gdje ona želi biti i s vremenom ona povlači i tijelo sa sobom. Tijelo tada postaje podložno duhu i time se znatno ubrzava proces preporoda, sazrijevanja duše i njenog uspona prema gore.

Duša je na ovom putu stalno kušana da li je prevladala želje i žudnje tijela i tako se volja jača, oblikuje, očvršćava i postaje nepokolebljiva, odbijajući sve što tijelo zahtijeva od nje, dobrovoljno se podređujući svemu onome što Božanski duh želi. Kroz stalne kušnje se otpor duše slama i ona postaje podatna i osjetilna na kretnju i glas duha unutar sebe koji postaje sve glasniji kako se i smetnje tijela i svijeta svode na minimum. Duša prepoznaje tišinu kao svog prijatelja, okreće se molitvi i Riječi Božjoj koju stavlja ispred svega kao jedinu Istinu, nit vodilju svog života, ali i hranu. Duša više nije zanemarena, nego redovito prima ono što joj je potrebno – Kruh s Neba odnosno Riječ Božju. Tada nije upitno hoće li čovjek naći vrijeme za prebivanje u Riječi Božjoj i molitvu koje hrane njegovu dušu.

Ova borba je neizrecivo teška jer ovisi o čovjekovoj volji gdje se duša usmjerava. Može se usmjeriti za tijelo ili za duh, ali samo ovo drugo oslobađa dušu od ropstva ovog svijeta. Ovdje se radi o ispunjavanju svrhe zemaljskog života, a on je kratak u odnosu na vječnost koja nas čeka da ju provedemo u Svjetlu ili neizrecivoj muci prisjećajući se propuštene prilike, stoga se isplati uložiti sav napor i zalaganje, odnosno staviti spasenje svoje duše ispred svega.

(prema knjižici br.84 „Cijelo naše biće – duh, duša i tijelo, BD 1618, 6847, 1959, 1524, 4757)

S ljubavlju, Danijela