Srijeda, 14.5.2025.

Krist je živ u nama koji vjerujemo,  nastojimo hodati na Svjetlu Evanđelja i dijelimo ga s drugima. Pri tome znamo da Taj koji živi u nama po Duhu Svetom, također želi i djelovati po nama (živo i osjetno se očitovati) svojoj djeci koja izgubljena lutaju kao ovce bez pastira. To se dogodilo danas u šetnji sa jednim tatom dok su naše djevojčice uvježbavale koreografiju za nadolazeći nastup…

Odmah na početku razgovora otkrili smo nevjerovatnu „slučajnost“, a ta je da smo desetak, a možda i više godina tijekom mog odrastanja, živjeli u istoj ulici. Zatim „slučajnost“ da opet živimo na istom dijelu grada, vrlo blizu jedan drugome. Zatim „slučajnost“ da su naše djevojčice upisane u istu plesnu školu i u istu grupu. Zatim „slučajnost“ da smo taj dan oboje bili za šetnju. Zatim najveća „slučajnost“ da smo pričali o nevjerovatnoj temi koju nitko danas ne spominje, a kamoli da bi pričao o njoj – živom Bogu. I onda čudo Njegove Svete Prisutnosti koja se očitovala čovjeku kroz ogromnu pozitivnu silu i snagu (energiju) koja je čovjeku bila osjetna u sferi cijelo vrijeme, ali i kasnije da je danima razmišljao samo o tome. Taj tata je rekao da ne zna što je to, da se nikada u životu nije susreo sa time u niti jednom razgovoru, sa bilo kojom osobom ili sa bilo čim da je bio u doticaju. Rekao je da sve to ne može biti slučajnost i da mora biti da je Bog tako htio. I dobro je rekao jer „Ni vrabac ne pada na zemlju bez Oca vašega.“ (Matej 10:29)

Kada se duša (stvarni, unutarnji čovjek) susretne sa živim Kristom po Duhu Svetome, odnosno kada ga Duh Sveti živo dotakne u samu nutrinu (srce), dogodi se spoj koji duša od vječnosti traži, bila ona toga svjesna ili ne. Ta Ljubav, Sila i snaga, koja se od samog Boga – Oca prelijeva u dušu, ga oduševljava i ispunjava pokazujući mu razliku prema svemu što je do tada znao, vidio ili doživio u izvanjskom (prirodnom). To (duhovno) iskustvo ili osjećaj se ne može usporediti sa ničime poznatim jer sve što je poznato i vidljivo čovjeku nije niti približno toliko ispunjavajuće kao snaga i Ljubav koja nam dolazi sa Nebesa, po Duhu Svetome. Otac se objavljuje Kroz svoje istinske sluge izgubljenoj djeci ne bi li ih potaknuo na pogled prema Njemu, skrenuo ih sa širokog puta (Matej 7:13), izbavio ih iz patnje i objavio im svoju volju za njih osobno. Otac želi spasiti čovjekovu uspavanu i zanemarenu palu dušu koja vapi za pomoći i izbavljenjem. Jer kada je cijelo iskustvo čovjeka usmjereno samo oko zemaljskih ciljeva, duša je kao potlačeni sluga, u stanju prisilnog služenja tijelu, svjetovna je i gubi svoju povezanost s Bogom koji jest njezin stvarni cilj (BD 1524).

Na čovjeku je tad da donese slobodnu odluku volje otvoriti svoje srce ili ne. Nakon što je prepoznao Oca koji mu kuca na vrata srca ima svu slobodu nastaviti istraživati što mu Otac želi poručiti kroz slugu i primiti Ga u život ili odbiti poziv Oca, sve doživljeno zanemariti i nastaviti živjeti svoj život kao do sada. Blago onome koji Ga prepozna, otvori vrata svoga srca i krene za Njime.

S ljubavlju, Danijela