Obrazovanje od kuće sam započela bez ikakvog prethodnog znanja ili iskustva osim što sam već osam godina bila majka. Godinama prije sam svakodnevno ulagala u odnos sa svojim sinom na unutarnjoj razini i taj naš duhovan dodir je usmjerio način odgoja koji prakticiram sa svojom djecom. Kada je covid, lockdown i sve što je pratilo te naizgled nepovoljne situacije, pokucao i na naša vrata, kroz sve to smo dobili još više prostora, vremena i prilika za razvijanje još snažnije veze među nama. A kada je državna škola zatvorila svoja vrata zbog širenja covida među djecom, otkrili smo dobrobiti rada škole od kuće.

Tog jutra sam otišla na posao ranije po računalo i s poslodavcem dogovorila da ću raditi od kuće sljedećih nekoliko dana zbog sina koji radi covida u razredu ne može u školu. Rad od kuće mi je godinama bio san, pa me ovaj period koji je pred nama veselio i činio jako znatiželjnom i uzbuđenom. Kad sam stigla kući muž je otišao sa mlađom kćeri u vrtić i na posao, a Lukas i ja smo pripremili doručak i uz molitvu za sve što je Isus stavio pred nas, ušli u dan. Pripremili smo si oboje radna mjesta i krenuli sa dnevnim zadacima, ja vezano za posao, a Lukas vezano za školu. Bio je prisutan takav mir. Lukas je vrlo brzo primijetio kako mu odgovara raditi u miru, dok je u razredu cijelo vrijeme buka. Inače je išao na boravak gdje je završavao sve svoje zadaće i kod kuće se skoro uopće nismo bavili njegovom školom. Primijetila sam koliko je samostalan u radu.

Za mene je najljepši dio bio što sam u kućnoj sferi koja mi kao ženi prirodno odgovara. To što mogu organizirati vrijeme za stati, prošetati, dovršiti dio ručka, sjesti s Lukasom na sunce i čuti ga, staviti sušiti veš, predahnuti, pomoliti se. Izmjena aktivnosti koje prelaze iz jedne u drugu, fizičko kretanje tijela pri tome, odmaraju cijelo moje biće, čine ga svježim, odmornim, a opet sam cijelo vrijeme aktivna.

Tek sada kada smo radili od kuće sam stekla jasniji uvid u Lukasovu školu, način rada, probleme koji ga vežu i stvari koje voli. Tako sam vidjela njegovu ogromnu potrebu za mirom i samostalnošću, ali i strah od autentičnog izražavanja koji je imao korijen u strahu od loše ocjene. Vidjela sam želju da samostalno istražuje i bavi se vlastitim interesima i da traži pauzu i vrijeme za to, kao i za igru.

Dani kod kuće su tekli mirno i s lakoćom smo surađivali u vezi njegovih i mojih obaveza i pri tome proveli predivno vrijeme zajedno koje u ubrzanom tempu života nismo imali priliku živjeti još od porodiljnog dopusta. U srcu sam snažno i duboko poželjela da naša svakodnevica izgleda tako.

Maštala sam u duši o nekom životu koji je tinjao u meni neprestano, no naizgled u “stvarnom” životu je bio u potpunosti neostvariv. Želja da budem doma sa svojom djecom je bila u srcu od kako sam rodila prvo dijete. No, potrebe života, prije svega financijske, potiskivale su tu želju i kada smo uredili svoj život odlaskom u najam tako da bez mojih primanja više ne možemo, osjećala sam se više-manje zarobljenom, iako sam razumski shvaćala sve potrebe naše obitelji.

Ulažući vrijeme u Riječ Božju, čitajući i promišljajući satima i jutrima promatrajući lastavice sa terase našeg unajmljenog penthouse-a kako slobodno lete plavetnilom neba, Otac je u Mateju 6:26,31,32 progovarao: “Pogledaj ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski otac. Zar nisi ti vrednija od njih? Nemoj dakle zabrinuto govoriti: “Što ćemo jesti?” ili: “Što ćemo piti?” ili: “U što ćemo se obući?” Zna vaš otac nebeski da vam je sve to potrebno.”

Ovi stihovi, duboko pohranjeni u moje srce opetovanim čitanjem i promišljanjem i izgovaranjem, polako su otklanjali moje brige i otvarali me za novo, nepoznato, rizično. Sa tim riječima sam se spajala otpuštajući sav strah i nelagodu koje one nose sa sobom, prebacujući pri tome sav teret brige na Njega za kojeg sam razumjela da mi ju jedini može i želi otkloniti i osloboditi me.

Kako sam se na unutarnjoj razini otvarala i oslobađala tako su se i okolnosti izvana počele mijenjati, uređivati i gurati me/nas prema životu za kojim sam žudjela cijelim bićem. Pažljivo sam osluškivala sve što se događa i što mi Otac objavljuje po Putu. Njegova Riječ i Istina u njoj me oslobodila ropstva brige za sutra, a kasnije i uređenja života koji toj brizi služi, zarobljava me i zakida za život u blagoslovu, slobodi i opskrbi svake vrste.

Covid i prisilna odvojenost od svijeta je za mene bila predokus života kojeg sam žudjela, a tada sam ga mogla i opipati i osjetiti na kratko. Kada se duša spoji sa onime što u dubini zna i osjeća da je moguće ili negdje duboko na nesvjesnoj razini pamti da je nekoć u sreći i blaženstvu tako i živjela, nikada više ne može zaboraviti to iskustvo i sve izvanjsko tad počinje biti u potpunosti bezvrijedno.

Naš život se kroz niz događaja koji su ubrzo zatim uslijedili jedan za drugim i uz otvorenost srca i žudnju za Ocem, zarolao sam po sebi prema Mateju 6:25-33. Mogli smo jasno prepoznati taj trenutak i kada su se otvorila vrata Milosti za iskorak i skok u novo i nepoznato, bili smo slobodni odlučiti hoćemo li ga prigrliti ili ne, a obrazovanje od kuće je bio jedan od njih.

Danijela