Svjesnost i spoznaja o vlastitom biću promijenila je moj pogled i usmjerenje života. Dok sam prije bila svjesna samo sebe koju vidim i težila za ostvarivanjem zemaljskih ciljeva, svijest o vlastitoj duši i duhu tj. njenom Božanskom porijeklu, dovela je do težnji usmjerenih prema duhovnom području.

Trojedinu cjelovitost čovjekovog bića čine duh, duša i tijelo. Čovjek je duša, ima duh i živi u tijelu. Ispravno razumijevanje međuodnosa ova tri aspekta čovjekovog bića nužno je i neophodno za uspjeh zemaljskog života i ispunjavanje zadatka koji je stavljen pred čovjeka po njegovom utjelovljenju na ovoj zemlji.

DUŠA ČOVJEKA – UNUTARNJE JA

Duša čovjeka je ono najunutarnije u njemu, Božje stvaralačko djelo koje je čovjeku nevidljivo i uglavnom neopisivo. Čovjekova duša je kao samosvjesna bit (suština, entitet) jednom davno u vječnosti proizašla iz Boga i kasnije dobrovoljno sebe predala Božjem protivniku (otpala od Boga). Očev Vječni Plan spasenja je da se svaka duša otpala od Njega vrati natrag k Njemu (da se spasi). Do utjelovljenja duše u čovjeku na ovoj zemlji ona je već u velikoj mjeri prevalila svoj put natrag do Boga i sada se u zemaljskom životu (posljednjem i najkraćem stadiju povratka) treba odlučiti za gospodara kojemu želi pripadati. To je razlog zašto duša živi u tijelu na zemlji.

Njeno određenje je stoga da još za vrijeme zemaljskog života preobrazi sebe i da uživa nebeske užitke slaveći Boga.

Duša (naš unutarnji čovjek) stoji između duha i tijela i na određeni se način mora odlučiti za tijelo ili za duh, ali se nikada ne može okrenuti i jednome i drugome.

DUH ČOVJEKA

Duh ili Božanska duhovna iskra postavljena je u dušu svakog čovjeka i to je ono božansko u njemu. Knjiga Postanka 2:7 nam govori: „Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.“ Duh čovjeka je ono što čovjeka čini Božanskim stvorenjem i ono što ga ujedinjuje sa Duhom-Ocem od vječnosti. To je svijest u čovjeku da bude vječno sjedinjen da Duhom-Ocem od vječnosti.

Dakle, sam Bog je postavio u dušu čovjeka Božansko i pustio da se ona za vrijeme svog života na zemlji odluči, ili za Božansko (duh) ili za materijalno (tijelo).

TIJELO ČOVJEKA

Tijelo kao vidljivi vanjski omotač čovjekove duše je materija i teži se sjediniti jedino sa materijom. Čovjek koji žudi jedino za materijalnim dobrima je tjelesan, pošto su materijalna dobra po mjeri tijela.

NA POČETKU SVOG UTJELOVLJENJA NA ZEMLJI

Na početku svog utjelovljenja na zemlji duša čovjeka je bez spoznaje o svojoj situaciji (da je u otpadništvu od Boga, da joj je određeno da se preobrazi još dok je na ovoj zemlji i vrati natrag k Ocu), stoga slijedi žudnje tijela i u potpunosti je upravljana tijelom. Cijela njena volja, posljedično razmišljanje i osjećanje su usklađeni jedino sa tijelom. Zato čovjek žudi jedino za materijalnim dobrima, pošto su ona po mjeri tijela.

Možemo primijetiti kod male djece da su njihove želje (žudnje) uglavnom jesti slatko i dobro se zabaviti, što dokazuje gdje je usmjerena cijela njihova volja, posljedično razmišljanje i osjećanje.

S obzirom da tjelesna žudnja dominira i duša ju svjesno bira, Božanska duhovna iskra drijema u najdubljem omotaču u čovjeku i Svjetlo iz nje ne može zračiti prema duši, te ona ostaje u potpunom mraku.

POSLJEDICE ZANEMARIVANJA DUŠE I POSTOJANJA BOŽANSKOG DUHA U NJOJ

Ako zemaljski život čovjeka prolazi bez najmanjeg uspjeha i ne vodi ga do višeg razvoja (usavršavanja) nego je u stanju zastoja (stajanja na mjestu) ili čak nazadovanja, vidljivo je dokazano da je njegova duša i Božanska duhovna iskra zanemarena.

Takvo nisko stanje duše ne priznaje Ljubav Božju i u potpunom je odsustvu razumijevanja prema svemu duhovnom. Takvog čovjeka ništa duhovno ne dodiruje, on ne percipira Riječ Božju kao najdragocjeniji Božji dar i kao osnaženje za svoju dušu.

Čovjekovo cijelo razmišljanje (i osjećanje) je usmjereno samo na zemaljski život, dušu ne priznaje i ne daje joj ništa što bi ju okrijepilo, osnažilo i što joj je za napredak i razvoj prijeko potrebno.

Duša je tada u stanju prisile služiti tijelu i sva volja, razmišljanje i osjećanje je upravljano jedino tijelu. U tom stanju ona neizrecivo pati i kao potlačeni sluga mora činiti samo ono što tijelo traži. Na taj način duša postaje sve svjetovnija, podložna tijelu, okrenuta ostvarivanju zemaljskih (materijalnih) ciljeva, gubi svaku povezanost s Bogom, kvari se i propada.

Kada čovjek zanemaruje svoju dušu i Božji duh u njoj ne zrači svjetlo nego drijema u mraku, govorimo o stanju duhovne smrti čovjeka koji je živ na van u tijelu, ali na unutra mrtav u duhu.

Ovo stanje lišeno Svjetla je duša sama izabrala za sebe, okrenuvši se samo ovozemaljskim stvarima i ciljevima i to stanje ona prenosi na drugu stranu u vječnost, jednom kada odloži tijelo i završi njen život na zemlji. Duša tada u vječnosti u beskrajnoj boli pokajanja pamti svo neiskorišteno vrijeme na zemlji i tamo mora voditi puno naporniju bitku da bi promijenila svoje stanje pada (mraka, odpadništva od Boga) u ono koje ima više Svjetla (koje žudi sjediniti se sa Ocem od vječnosti).

STVARNI CILJ DUŠE NA ZEMLJI

Stvarni cilje duše utjelovljene u tijelu na ovoj zemlji je sjedinjenje s njenim Bogom-Ocem iz kojeg je i proizašla i koji ju je stvorio jednom davno u vječnosti. Unutarnji mir, svijest o vlastitom Božanskom porijeklu, potreba za sjedinjenjem s Ocem, žudnja za Istinom…neizrecivo usrećuju dušu i to je ono što duša neprestano traži za vrijeme svog boravka u tijelu na zemlji. To je sjedinjenje sa Božanskim (istinskim) životom u sebi i jedino tad je duša (čovjek) istinski sretan. U tom stanju duh čovjeka je budan, a tijelo upokoreno.

Nedostatak svijesti o postojanju duše i duha unutar nje, udovoljavanje prohtjevima, željama i žudnjama vlastitog tijela, prebivanje i služenje samo vidljivom (materijalnom) svijetu, ispunjavanje samo zemaljskih ciljeva u svrhu preživljavanja, vode dušu ravno u propast. Stoga je od neizmjerne važnosti za ljudski život razumjeti vlastito biće i osvijestiti postojanje duše i duha unutar tijela čovjeka koja na ovoj zemlji (duša) ima zadatak – promijeniti svoje palo stanje (otpadništvo od Boga) i vratiti se natrag k Ocu, izabrati Božanski život u sebi umjesto tjelesnog (zemaljskog).

(prema knjižici br.84 „Cijelo naše biće – duh, duša i tijelo, BD 1618, 6847, 1959, 1524, 4757)

Danijela