“Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.” Matej 16:25

Tražila sam život – Život u punini, snazi, Svjetlu, slobodi, radosti i ljubavi. Negdje duboko unutar sebe nikada se nisam mogla pomiriti da je ovo što vidim oko sebe, tolika nemoć, patnja i ropstvo život i istina koju bih trebala živjeti.

Zaposlivši se nakon fakulteta, putujući na posao i s posla, razmišljala sam o smislu, pitala sam se koji je cilj ovoga što živim i kuda će me to odvesti, kako će naš život izgledati kada dođu djeca i kako ću kao žena živjeti ovo što mi svijet predstavlja kao normalno i istinito.

Riječi i izjave poput ovih: “Tako svijet funkcionira”, “Moraš mukotrpno raditi da bi živjela.”, “Posao ti mora biti na prvom mjestu, ne možeš drugačije” itd. nikada nisu nailazile na unutarnju potvrdu mog srca. Unutra je oduvijek bilo nešto drugo i moj pogled bi u trenutcima mira i unutarnje znatiželje uvijek s radošću i nesvjesno gledao prema nebu i tražio, spajao se i oživljavao nevidljivo, a opet meni tako živo. Prisjećala bih se snova iz djetinjstva koji su progovarali o nadljudskoj snazi i sili.

U tim snovima ja bih sanjala da hodam, a ne umaram se, da trčim i ne posustajem, da na putu kući podižem i skupljam novac s poda koji je tu već pripremljen unaprijed.

Ovi snovi su zauvijek urezani i upisani u moje biće i uvijek bi ih se sjetila u vremenima traganja i pitanja odakle sam i kamo idem, iako često nisam bila svjesna da ih neprestano propitkujem i tražim.

Tako je bilo unutra, moj unutarnji svijet je bio toliko živ, toliko radostan i toliko ispunjen znatiželjom. Puno slobodnog vremena sam provodila odvojena od ljudi, u kreativnom radu i uživala sam u tom miru, spokoju i istraživanju.

Svoje unutarnje stanje nisam znala opisati, niti objasniti i pri susretu sa vanjskim svijetom obuzimala bi me nemoć, tuga i besmisao koju sam snažno percipirala cijelim bićem. Nezrela, neupućena i u neznanju nisam znala povezati ta dva nesrazmjera i u skladu s time sam patila.

Unutra je bilo jedno, vani drugo. Pokušaji prilagođavanja i prilagodbe, želja za pripadanjem, moranje da budem ono što svijet od mene traži i očekuje, prirodni obziri učinili su moj život velikom mukom i posljedično gubljenjem onoga najživljeg, sebe same.

Čuvši Riječ Božju u Sili i Snazi desio se spoj sa mojom uspavanom i napaćenom nutrinom. Kao kad uređaj koji dugo nije bio napunjen i u funkciji spojiš na punjač. Tako je Riječ Božja djelovala na mene. I Riječ me počela hraniti, cjelivati mi rane, nježno i bez prisile Ljubav Očeva me primila k sebi, ozdravila me, spojila dezintegrirane dijelove bića i podigla me s dna od kuda se nikada sama ne bih mogla podići. To je Riječ, to čini Riječ. I to je proces.

Oslobođena, podignuta, osnažena, morala sam donijeti odluku volje. Nastaviti po starome, putem koji me odveo u propast ili krenuti nanovo i ostaviti život svoj, poradi Njega. I ostavila sam ga s radošću, što više danas kada gledam unazad ne vidim ništa dobro. Nikada se ne bih vratila tamo. Jer znam u srcu da sam našla ono što sam tražila.

Danas hitam prema veličanstvenom cilju, Ljubavi u zagrljaj, sa novim programima, ostavivši za sobom sve stare utvrde, skinula sam staro odijelo i obukla novo, Kristu nalično, što je Put od vječnosti zapisan za mene. Učim hodati (živjeti) putem vjere, padam i dižem se, ali imam Život. Život u punini i radosti koji je itekako moguć i ostvariv danas i to je baština onih koji ga slijede, koji poznaju Njegovo Sveto ime, koji su Njegovi, prava i istinska djeca svoga Oca.

Danijela