U svom desetogodišnjem majčinskom stažu uvjerila sam se u to da majka može primiti iznutra, po duhu odnosno kroz spoj sa nebeskim Ocem, sve što joj je potrebno za odgoj djeteta. Zato je najvažnije za ženu, a i općenito za ljudsko biće, da ulaže u prvi i najvažniji odnos, a to je odnos sa svojim Ocem. Za mene su dani trudnoće i porodiljnog dopusta bili Bogom dano vrijeme za povlačenje iz svijeta i svega izvanjskog u obitelj, nutrinu i molitvu koja je most do Njega.

Često se susretnemo sa nevjericom kada poznanici ili prijatelji vide našu djecu i način na koji funkcioniramo i živimo. To da naša djeca spavaju u svojim krevetima od dojenačke dobi, jedu svu hranu, imaju zdrave zube bez plombi, igraju se samostalno i ne dosađuju dok radim kod kuće, poštuju moje vrijeme u danu i ne ometaju me kada se odvajam od svega za molitvu, prilagodljivi su kod naših čestih selidbi zadnjih godina, jednostavno prate, surađuju i sretni su u ovom živom ritmu obiteljskog života usmjerenog ka duhovnom.

Neki su iznenađeni i oduševljeni dok su drugi uvjereni da imamo sreću i da smo dobili djecu koja su takva sama po sebi. Naša djeca se definitivno nisu takva rodila, kao što se djeca obično i ne rađaju usmjerena, disciplinirana i odgojena.

Djeca su pala bića, puna oholosti, sebičnosti, samovolje i neposluha, jednako kao i mi odrasli. Naša odgovornost kao roditelja je da ih usmjerimo i odgojimo kako bi se njihove krive drine, sa kojima su došli na ovaj svijet, umanjile, a uvećale sve one dobre i plemenite karakteristike kroz ljubav prema Stvoritelju i bližnjemu.

UVOĐENJE REDA I DISCIPLINE KROZ PRVE AKTIVNOSTI – DOJENJE

Od prvih dojenačkih dana sa svojim sinom, bila sam iznutra nagonjena na uvođenje reda i discipline u danu, a dojenje je bilo naš prvi doticaj ili radnja koju sam obavljala sa svojim djetetom. Silno sam željela dojiti i nisam kupovala nikakve bočice, izdajalice i dohranu i bila sam presretna kada je mlijeko nadošlo kroz prva tri dana u rodilištu. Nakon intenzivnog prvog mjeseca dojenja kroz dan i noć u nepredvidivim vremenskim razmacima, već u drugom mjesecu, prateći dijete i naš zajednički ritam, uočila sam obrazac koji se počeo ponavljati par dana za redom. I tu sam krenula, jer pojavilo se jedno dojenje u danu koje se već par dana odvija u gotovo isto vrijeme. To dojenje sam uzela kao “fiksni obrok” u danu i onda se i sama blago usmjerila prema tome da popratim dijete u tome, ne prisiljavajući ga. Ako je do tog trenutka falilo još pola sata ili sat vremena, a dijete je pokazivalo plakanjem da želi dojiti, uzela bih ga u naručje i zabavila ga na način da sam mu pjevala, mazila ga, pričala mu. To bi radila dok god je išlo, a do tad bi se već približili “fiksnom obroku”. Kada je ono usvojilo jedan obrok, kroz rutinu presvlačenja i spavanja koje bi uslijedilo nakon toga, ukazao bi se redom i drugi i treći obrazac obroka. Sve troje djece je brzo usvojilo pravilan ritam hranjenja i bili su s time jako zadovoljni, a vrlo brzo su počeli i spavati cijelu noć bez dojenja.

SPAVANJE U KREVETIĆU

Od prvog dana otkako su naša djeca došla iz rodilišta, spavala su u svom krevetiću koji ih je čekao spreman. Kada bi ih podojila ili presvukla, stavila bi ih u krevetić uspavane ili budne, pa bi kasnije zaspali. Uvijek sam nastojala više biti kraj njih dok su u krevetiću, pjevati im, držati ih za ručicu i maziti ih u vrijeme spavanja, nego ih satima nositi ili uspavljivati na dojci. Dojka je od početka bila isključivo hrana za njih, a ne sredstvo utjehe, maženja ili uspavljivanja. Kada bi pojeli koliko im je potrebno obukla bi se i dala im do znanja da je taj dio (obrok) završen. Unutarnji stav koji sam jasno i nedvosmisleno prikazivala na van odmah im je dao jasnu povratnu informaciju da postoji vrijeme za hranjenje, vrijeme za spavanje, kasnije igru i dr. Sa fiksnim obrocima s vremenom se ustalilo i vrijeme u danu kada se jede i vrijeme kada se spava, pa nije bilo potrebe da dijete konstantno traži dojku. Ono bi pojelo koliko mu je potrebno i sljedeći obrok bi bio za cca tri sata. Tako je dijete bilo naviknuto na red od početka i kada je došlo vrijeme dohrane, jednostavno sam mogla obroke dojenja u danu, zamijeniti sa obrocima hrane. Moja djeca nisu niti primijetila da su prestala dojiti. Do prve godine već su imala 5 obroka dojenja zamijenjena sa 5 obroka hrane u danu (3 glavna i dva međuobroka), zato im dojenje više nije bilo potrebno. Onaj tren kada sam znala iz nutra da je dojenju došao kraj, ponudila sam im zadnji obrok dojenja i uživali smo u njemu, a zatim zakoračili zajedno u novu fazu sa novim izazovima.

AKTIVNO RODITELJSTVO, OSLUŠKIVANJE DJETETOVOG RITMA I NAPRETKA, DONOŠENJE I DOSLJEDNO PROVOĐENJE ODLUKA

Sve ovo je zahtijevalo moju budnost i osluškivanje djetetovom ritma, napretka i neprestano ulaganje u njega, praćenje glasa srca koje mi je točno pokazalo (a i danas je tako) kada sa nečim novim trebam krenuti, što trebam prestati raditi i kako. Naglašavam da uvijek postoje izuzeci, a to su dani kada je dijete nemirno, bolesno, osjetljivo, u većoj potrebi, kada su krizne situacije u obitelji ili teže okolnosti i tad bi ga popratila u tome sa popuštanjem u mnogim stvarima. No čim bi ti dani prošli, vratili bi se ritmu koji nam je svima omogućavao kvalitetan i aktivan život.

Jednako je bilo i sa spavanjem. Kada je naš sin u određenoj fazi počeo iz svog krevetića prelaziti k nama u krevet usred noći, nismo znali odmah kako se prema tome pozicionirati i nismo reagirali na prvu. No usljed par tjedana nespavanja, konstantnog buđenja i međusobnog sudaranja u krevetu, vidjela sam da uskoro neću moći funkcionirati i da mi se smanjio kapacitet u danu, da počinjem zapadati u slabost, počinjem vikati kada inače ne bih itd. Snažno sam osjetila iz nutra da nešto nije u redu i rekla mužu da moramo nešto promijeniti i da sin više ne može prelaziti i ostajati sa nama u krevetu. Zajedno smo donijeli odluku da je ta noć bila zadnja i da ćemo to prerezati. Tako je i bilo, kad je sin usred noći prešao k nama u krevet, upalili smo svjetlo i oboje se digli iz kreveta, dajući mu do znanja da ne može spavati sa nama, objasnili mu da ima svoj krevetić i da smo odlučili da je tako najbolje za sve. On je plakao i bio neutješan, no ostali smo dosljedni toj odluci i sljedeća tri dana ponavljali istu stvar. Ovo nije bilo nimalo jednostavno, kao niti svaka ovakva odluka koju smo donijeli, no već je četvrti dan sin ostao cijelu noć spavati u svom krevetiću i nije više nikada prelazio k nama. Vrijeme za maženje nikada nismo propuštali, kako u danu, tako i navečer, prije nego djecu stavljamo u krevet smo svi zajedno u našem bračnom krevetu, čitamo priču, molimo i grlimo se. Ipak poštujemo red i činjenicu da svi imamo potrebu za mirnim i kvalitetnim snom koje nam osigurava zdrav i aktivan život, te nakon toga svi idu u svoj krevet.

Kada je naša djevojčica s preseljenjem ušla u fazu da ne može zaspati ako ju na rukama ne uspavam i ostanem s njom spavati u sobi, popustila sam toj njenoj potrebi, s obzirom na novi prostor i prisutne ukućane sa kojima smo živjeli. Svaku večer bi ju nosila otprilike sat vremena nakon dojenja i čim bi ju spustila u krevetić ona bi se probudila. Nakon dva mjeseca, ona se počela i redovito buditi nekoliko puta po noći, što nije prije selidbe, a ja sam ušla u stanje u kojem nisam više mogla normalno funkcionirati i postala sam toliko napeta da bi me i najmanja stvar uznemirila. Iz nutra sam znala da hitno moram nešto promijeniti i kada sam se za to otvorila primila sam i način kako to ostvariti kroz jednu knjigu koju sam imala, a vezana je za prve godine rasta djeteta. Iznijela sam mužu svoje stanje i odluku, koju je on podržao i sprovela sam plan u djelo. Svaki dan sam tokom otprilike 10 dana učila svoju djevojčicu spavati i to za razliku od prije, kada smo spavali svi zajedno u malom stanu, ovdje sam imala priliku naučiti oboje djece da spavaju sami u sobi. Kada sam to shvatila, da je sad ta prilika, nisam dvojila, objeručke sam to prihvatila.

Ovo je bila jedna od težih stvari u koje sam uložila, ali također jedna od onih koja je donijela najveću dobrobit. Svaki večer, tokom 10 dana sam našu djevojčicu spremila za spavanje, podojila ju, izgrlila, izljubila, spustila u krevetić i izašla iz sobe. Kada bi ona počela nakon par trenutaka plakati ušla bi u sobu, dala joj do znanja da sam tu, po potrebi ju dignula i spustila ju natrag i izašla iz sobe. Tako sam ponavljala koliko je trebalo i pustila bi ju svaki put malo duže samu u sobi prije nego dođem. Iz dana u dan ponavljala sam isto i produljivala vrijeme dok se ne pojavim u sobi kada bi ona plakala. Nije bilo jednostavno prolongirati vrijeme dok moja djevojčica plače, srce mi se raspadalo, a u nekim bi trenutcima i ja plakala ispred sobe. Unatoč tome, znala sam sa sigurnošću, putem unutarnjeg mira da je to što radim dobro za nju, ali i za sve nas. Nisam dopustila da moj emotivni (duševni dio) prevlada u ovoj situaciji, a često je to mjerilo roditeljima u odgoju djece u nepoznavanju trojedinosti našeg bića (duh, duša i tijelo) i unutarnjih borbi koje moramo prolaziti da bi nadvladali svoje slabosti i živjeli sretan, ispunjen i plodonosan život. Duh mi je svjedočio o dobrobiti situacije i dala sam tome prednost unatoč svojim emocijama koje su me vukle da sve prekinem, odustanem i da jednostavno stavim kćer u naš krevet i prihvatim da tako mora biti do daljnjeg. Ovo nije dolazilo u obzir jer to više nije bila opcija. Kroz tjedan dana, kćer je ustala u krevetiću, ali ovaj put umjesto plakanja ili vrištanja, samo je gledala okolo bez plakanja, zatim je sjela u krevetić i na kraju je legla i zaspala. Od tog dana mogla sam ju bez ikakvog njenog otpora budnu nakon zajedničke molitve, poleći u krevetić i izaći iz sobe u kojoj bi ona bez plakanja za nekoliko minuta zaspala i spavala cijelu noć bez buđenja. Imala je tada 10 mjeseci.

Kroz ovakve situacije, a bilo ih je mnogo po putu i to uglavnom sa svim stvarima, morali smo donositi čvrste i nepokolebljive odluke, dosljedno ih provoditi i vrlo brzo bi svi zajedno ubirali plod.

A dobrobiti ovakvog odgoja su kvalitetan i miran san za svakog pojedinačno i to u vrlo ranoj dojenačkoj dobi; muž i ja se nikada nismo razdvojili u krevetu što je pozitivno utjecalo na naš brak u periodima kada su se rađala naša djeca i bila jako mala; dovoljna razina energije i snage u danu zbog pravilnog ritma spavanja i hranjenja. Uz sve to naša djeca su nam vratila svojim mirom, veseljem, bržim razvojem ispred svoje dobi, ljubavlju i zahvalnošću. Mi smo kao roditelji uz vrlo malu djecu i na porodiljnom imali priliku rasti i razvijati se u područjima i interesima koja su nam dolazila po putu. Dolazak djece nije uzrokovao zastoj u našem odnosu i razvoju, nego baš naprotiv, rast u upoznavanju nas samih, proširivanju naših kapaciteta, razvijanju naših vještina, unutarnjem sazrijevanju, obogaćivanju i oplemenjivanju našeg života. Tako sam tokom svake trudnoće završila po jedan tečaj profesionalnog usavršavanja, koji su mi kasnije osigurali posao. Za vrijeme porodiljnog dopusta sam usvojila rutinu redovnog vježbanja i zadržala ju do danas (do treće trudnoće). No ono najvažnije, za što mi je bilo potrebno najveće ulaganje i žrtva je preusmjeravanje mog života prema Kristu i duhovnom. Bez jasne vizije i discipline života sa djecom nikada ne bih došla do ove točke i razine duhovnosti i vjere u kojoj sam danas, a sav rad na sebi se odvijao u korak sa njihovim ranim odrastanjem. Uz dojenje moje kćeri sam po prvi puta u životu počela moliti i aktivno čitati Riječ Božju, za što je potrebno ulaganje vremena, odricanje, promišljanje i odvajanje od obitelji i svega izvanjskog u tišinu svoga srca i Njegovu prisutnost.

KOMUNIKACIJA SA DJECOM I ISKRENOST U TEŠKIM SITUACIJAMA JE SNAŽNO UTJECALA NA NJIHOVU PRILAGODLJIVOST

Rane godine naše djece su obilježile velike promjene u našem obiteljskom životu. Bračna kriza, nesnalaženje, izgubljenost, moje obraćenje i zaokretanje kompletnog života u duhovno, koje je zahtijevalo rastvaranje moje nutrine, bolne i teške procese, neprestani rad, probijanje i ulaganje po putu. Imati u zahtjevnom periodu malo dijete koje je u potrebi i koje traži ljubav koju mu ponekad i nisi u stanju dati, prividno čini situaciju još težom. Ipak, meni su djeca od početka bila više motivacija, nego teret. Smatrala sam, ako mi ih je Bog darovao onda mogu sa njima i prolaziti kroz sve što život nosi i kada bih bila u teškim situacijama gdje sam se dizala s dna i bila bez snage, ljubav za njih i snažna unutarnja želja da im pružim svrhovit život i budem primjer je uvijek prevladala. Molili smo zajedno s njima i te situacije su nas još više povezale. Isus nas nikada nije ostavio same. Iskrenost prema djeci u teškim situacijama i pogled na njih kao bića koja imaju duh, dušu i tijelo, time jasno osjete, vide i percipiraju stvari i događaje oko sebe, bez obzira koliko bili maleni ili još uvijek nedovoljno sposobni verbalizirati stvari, je uvijek bolji izbor nego im lagati ili iskrivljavati istinu. Nikada nismo lagali svojoj djeci, oni uvijek znaju što se događa u našoj obitelji, uostalom oni nisu slijepi.

Kada sam slaba, ne skrivam to od svoje djece i ne pretvaram se da sam nešto što nisam, rasplačem se kada mi je teško i uvijek me nanovo iznenadi i oduševi njihova reakcija i aktivacija suosjećanja, nježnosti, blagosti, ljubavi i spremnosti za pomoć. Da se skrivam od njih, zakinula bi ih za razvoj ovih plemenitih osobina koje su ključ bratoljublja i razvijanja osjećaja jednakosti svih nas pred Bogom. Glumljenjem i pretvaranjem da sam iznad okolnosti u trenutcima kada to nisam, daje im povratnu informaciju da smo i mi odrasli ovisni o Bogu i u stalnoj potrebi za molitvom za Njegovu milost, snagu i pomoć.

Kada sam u potrebi za molitvom, kada sam neplanirano povućena u molitvu ili kada imam svoje vrijeme u danu za molitvu za koje postim i potrebno je da se izdvojim na neko vrijeme u drugu sobu ili se isključim iz sfere (u istoj sobi), iskreno im to kažem i oni sada već znaju da se u to vrijeme trebaju stišati, ne smiju dolaziti i ometati na bilo koji način. Na taj način i oni uče da je molitva neizostavan dio života vjernika bez kojeg je nemoguće ostvariti bliski odnos s Bogom.

Iskrenost u situacijama djeci daje osjećaj da ih uvažavamo kao bića, kao bližnje koji imaju potrebe, osjećaje i koji prolaze sve što i mi odrasli. Iskrenost im daje povratnu informaciju da su bitan i vrijedan član obitelji bez kojih bi naša obitelj bila nepotpuna. Iskrenost im daje priliku da sami promišljaju i prosuđuju situaciju, ponašanje odraslih i uče kako se nositi s njima, te kako se prilagoditi i nastaviti živjeti unatoč krizi ili težim periodima života. Iskrenost i istina situacije ih uči kako odustati od nekih stvari, navika ili želja, a s druge strane uložiti veći napor u druge stvari i kako prihvatiti sve ono što nam život donosi. Iskrenost u odnosima sa drugim ljudima, rodbinom i prijateljima i življenje bez pretvaranja i lažnog prilagođavanja pred djecom, uči ih pravednosti pred Bogom i kako voljeti po Isusovom primjeru, kako prihvatiti i pustiti ljude da idu svojim putem, kako ne odbacivati ljude u svome srcu, a ostati dosljedan svome putu. Uči ih bliskom odnosu s Bogom, Njegovoj Svemogućnosti i sveprisutnosti u našem životu, brizi i skrbi za nas.

U svemu tome naša djeca su jako zahvalna, sretna, ispunjena, duboko povezana sa nama i u velikoj suradnji, praćenju i prilagođavanju svemu što se događa u našoj obitelji, a uglavnom je sve usmjereno prema našem i njihovom duhovnom razvoju i usavršavanju u svemu onome na što smo i pozvani kao oni koji ga priznaju i vjeruju u Njega, a to je služiti Njemu u poslušnosti i vršiti Njegovu volju i zapovjedi Ljubavi.

Danijela